Nepotizam – Osuda Privilegije ili Osuda Netalenta
Postoji nešto gotovo zadovoljavajuće u načinu na koji izgovaramo reč nepotizam. Ona zvuči kao presuda koja je već doneta, kao da je dovoljno izgovoriti je da bi se uspostavio moralni red. U tom trenutku, svet se prividno vraća u ravnotežu. Neko je dobio nešto što ne zaslužuje, a mi smo to prepoznali. Kratak osećaj zadovoljstva može pokvariti činjenica da iza reči nepotizam ne stoji samo nepravda, već i jedna mnogo neprijatnija istina - svet nikada nije ni pokušavao da bude pravedan na način na koji mi to zamišljamo.

Privilegija, kao koncept, nije anomalija sistema, ona je njegov sastavni deo. Ljudi se oslanjaju na meritokratiju jer je utešna. Ideja da rad i sposobnost na kraju pronalaze svoje mesto deluje kao moralna kompenzacija za haotičnu stvarnost i svakodnevne nepravde. Ali već i površno posmatranje ove premise vodi ka činjenici da čovekov put nikada nije isti. Neko započinje život sa razgranatom mrežom porodičnih poznanstava, koja ga nosi. Drugi, sa praznim prostorom koji tek treba da ispuni. Razlika nije samo u resursima, već u osećanju da svet ima strukturu koja te podržava. To je razlika koju je gotovo nemoguće nadoknaditi čistim trudom. Zato nepotizam deluje kao najvidljiviji oblik privilegije koja glasi: Izabran sam zato što pripadam. Pjer Burdije pisao je o tome kao o kulturnom kapitalu, ali čak i bez teorije, dovoljno je da posmatramo kako se sigurnost, način govora, ukus, samopouzdanje ili kontakti, prenose često neprimetno, generacijama, ili drsko glasno, kao podsetnik na nejednakost stečenu rođenjem ili previše fleksibilnim vrednostima.
Za nastavak čitanja potrebno je da se prijavite ili aktivirate pretplatu.